Gimnazija fDM - Široki Brijeg

Rodio se godine Gospodnje 1913., u obitelji Bubalo u širokobriješkom selu Turčinovići. Na sakramentu krštenja  kršten je u ime Nikola. 

Kao i sva ostala djeca mali Nikola je običan i potpuno prirodan, ali već tada u njemu buja nešto što će se kasnije pretvoriti u istinsko čuđenje u svijetu, kako to slikovito opisuje Šimić. U dobi od 1914.-1918. njegov otac Petar je na ratištu i prošlo je više od dvije godine kako o njemu ni glasa nisu čuli. U to vrijeme veliki fra Didak Buntić odvodi izgladnjelu hercegovačku djecu u Slavoniju da ih spasi od umiranja od gladi.

U periodu od 1922.-1926. Nikola pohađa pučku školu, a zatim se upisuje u franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu. Već kao mlad dječak u sebi osjeća zov Isusa Krista, koji ga zove preko Bosonoga sveca, da mu do kraja služi; pa Nikola stupa u franjevački novicijat 1932. godine i uzima redovničko ime Janko. Godine 1933. fra Janko se vraća na Široki Brijeg, maturira 1935., a zatim upisuje bogosloviju u Mostaru. U vremenu od 1932.-1936. pod različitim pseudonimima objavljuje svoje pjesme, pjesme u prozi i novele. Najčešći pseudonim mu je bio Janko Trtalski, uzet prema brdu Trtla između Čerina i rodnih mu Turčinovića. 1938., je zaređen za svećenika, a iste godine služi Mladu Misu.  Studij bogoslovije nastavlja u Poljskoj, a krajem srpnja 1940. vraća se u domovinu. Od godine 1941.-1950. svoju svećeničku službu obavlja u Rasnu, Vitini i na kraju na Čerinu gdje ostaje punu 31 godinu.

Sam fra Janko je bio pjesnik slobode i pjesnik jednostavnosti. Pisao je iz srca, pisao je srcem, zapravo pisao je jedući srce svoje. Prema svijetu, kazalištu života i ljudima fra Janko se odnosi s divljenjem, nalazeći u njegovim bojama i oblicima samo djelić sjaja Onoga koji je sve to stvorio.

U lipnju 1971.  fra Janko piše svoju pjesmu Raspon trenutaka, a od tada  u ciklusima izdaje svoje pjesme. U svim njegovim pjesmama uvijek će izranjati motivi Učitelja, Bosonoga sveca, oca i majke, Gospe Širokobriješke, Hrasta i Mučenika te rodnoga Širokoga Brijega.

U periodu od 1973. do svoje smrti piše čak sedam zbirki pjesama, a umire u franjevačkom samostanu na Humcu 1997. godine.

                                                                                                                       Tekst: Antonio Musa

Antun Branko Šimić

Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša,  ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923.-1925.). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920.), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. A. B. Šimiću u čast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima.

wikipedia.org