Gimnazija fDM - Široki Brijeg

Kažu da je vrhunac književnosti poezija. Baš tako misle članovi recitatorske sekcije Gimnazije fra Dominika Mandića iz Širokog Brijega. Pod budnim okom svoje voditeljice, profesorice hrvatskoga jezika i književnosti Anice Šušak, članovi ove sekcije pripremaju nam poetske večeri uvodeći nas tako u veličanstveni svijet poezije. Recitirati nije lako, potrebne su duboke u korjenite pripreme. Prije svega, kao i u svemu ostalome, treba imati ljubav za stihove, a tek onda sve ostalo. Također, važno je dobro i temeljito iščitavati pjesme, dovodeći sebe u situaciju da u svakom trenutku znaš što slijedi. Nadalje, važno je pratiti intonaciju, pravilno disati, gestama, mimikom i izrazima lica signalizirati te na kraju valjano i vjerodostojno prenijeti poruku koju lirski subjekt šalje.

Ova se sekcija u svoje dvije godine rada potrudila interpretirati dva velikana svjetske književnosti. Još tamo prije dvije godine članovi ove sekcije su se po prvi put predstavili izvedbom hrvatskoga velikana, učenika naše škole, Antuna Branka Šimića i oduševili publiku u dobro poznatom amfiteatru. Tim su nastupom ljestvicu digli visoko, jako visoko i svaki novi nastup nosi velika očekivanja. Nimalo nisu razočarali niti svojom večeri poezije u kojoj su čitali djela ruskoga pjesnika Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Sve te emocije koje izlaze iz svakog pročitanog slova daju naslutiti kako ti mladi ljudi znaju što rade. Nose uvijek poruku koja najčešće govori o ljepoti, o vjernosti, o ljubavi.

Na kraju krajeva i nije li to sama ljubav?! Nije li to ljubav u pravom smislu te riječi?! Ljubav prema poeziji. Ljubav koja često boli. Jer lako se zaljubiti u 'Nađenog Boga' treba suosjećati sa 'Ženama pred uredima'. Lako se diviti 'Pismu majci' treba razmišljati nad 'Crnim čovjekom'. To rade ovi zaljubljenici. Kao pred svetim gralom, ogoljevaju se potpuno predajući se strasti riječi. I pomislio bi netko da pričam o tjelesnosti, ali oni znaju da nije tako. Znaju da je ono što oni osjećaju za slova, za papir i za pero puno više od tjelesnosti. To je jedan dodir božanstvenoga, dodir neba i zemlje. U toj spoznaji radosni da mogu biti vjesnici poezije, trubaduri riječi – oni, Šimićevo čuđenje, ili fra Jankovo nečuđenje, žive i stvaraju u svijetu koji nije uvijek dobar i lijep, ali u svijetu koji uvijek nudi izlaz i nudi radost, baš kao i poezija.

Tekst: Antonio Musa